Tomo Maretić na raskrižju filologije i jezične politike

Abstract

Velimir Piškorec with the cooperation of Sanje Janković. (2015). Tomo Maretić na raskrižju filologije i jezične politike [Corcoran at the intersection of philology and language policy]. Zagreb: Udruga zagrebačkih esperantista, 116 pp.

Velimir Pi{korec uz suradnju Sanje Jankovi}: Tomo Mareti} na raskrìju filologije i jezi~ne politike. Zagreb: Udruga zagreba~kih esperantista, 2015., 116 str.

Velimir Pi{korec, redovni profesor na Odsjeku za germanistiku i voditelj Poslijediplomskoga doktorskog studija lingvistike pri Filozofskome fakultetu u Zagrebu, autor niza radova s podru~ja dodirnoga jezikoslovlja, jezi~ne biografistike, interlingvistike (napose esperantologije), dijalekatne geografije i ekolingvistike, uz suradnju apsolventice kroatistike i pedagogije Sanje Jankovi} objavio je monografiju u kojoj je predstavljena i analizirana rasprava Tome Mareti}a Misli o umjetnom svjetskom jeziku iz godine 1892. Rije~ je o tiskanoj ina~ici Mareti}eva izlaganja odrànoga godinu dana prije na sjednici JAZU. Osim integralna Mareti}eva teksta, vrlo su detaljno predstavljeni konteksti i kontrapunkti pred kojima se razotkriva niz perspektiva i mogu}ih ~itanja teksta najutjecajnijega hrvatskog filologa iz generacije tzv. vukovaca. Misli o umjetnom svjetskom jeziku bave se, kao {to u proslovu isti~u Pi{korec i Jankovi}, na prvi pogled jedva i spomena vrijednom, rubnom i nevànom temom, pa ga se dugo smatralo marginalijom golema Mareti}eva opusa. No, argumenti za njegovu rekontekstualizaciju 125 godina nakon objavljivanja snàni su. Kao prvo, osim {to Mareti}eva rasprava implicitno progovara o aktualnome stanju hrvatske filologije i klju~nim njezinim temama, njezin autor argumentirano i s izrazitim zanimanjem progovara o tada aktualnome fenomenu planskih jezika. Upu{ta se u tu diskusiju iako smatra da takav poduhvat za svakoga ozbiljnog filologa mòe zna~iti riskiranje kredibiliteta, osobito kada je rije~ o nastupu na sjednici JAZU. Kao drugo, Pi{korec i njegova suradnica postavljaju paralelu koja ima ne samo istràiva~ko-biografske implikacije nego baca novo svjetlo na povijest ideja klju~nih u Mareti}evu profesionalnom djelovanju. Detaljna analiza prikazana u ovoj knjizi ukazuje na to da se Mareti}evi stavovi o upotrebljivosti, perspektivama i metodologijama projekata planskih jezika bez puno spekulacije mogu dovesti u jasnu vezu s Mareti}evim ìvotnim projektom rada na kodifikaciji i promicanju »hrvatskoga ili srpskoga jezika«, koji se i sam nedvojbeno mòe karakterizirati jezi~noplanerskim.

Knjiga se sastoji od sljede}ih poglavlja: Rije~ prije (str. 5-8), Uvod (str. 9-24), Mareti}ev opus (str. 25-38), Mareti} privatno i javno (str. 39-50), Mareti}eve Misli o umjetnom svjetskom jeziku (1892.) (str. 51-70), Zaklju~ne misli (str. 71-78), Izvori (str. 79-86), Tomo Mareti}: Misli o umjetnom svjetskom jeziku (str. 87-114) te Bilje{ka o sro~iteljima (str. 115-116). Na po~etku je knjige kazalo pod nazivom Gdje je {to (str. 3-4), a dodan je i listi} s ispravkama i dopunama.

U proslovu pod naslovom Rije~ prije ukratko je opisan kontekst pojave planskih jezika krajem 19. st. te odnos op}e javnosti i profesionalnih filologa spram toga fenomena. Pojavu planskih jezika Pi{korec obja{njava u prvome redu tehnolo{kim napretkom. Naime, iako je dodira izme|u razli~itih jezi~nih zajednica bilo i otkad je jezika i otkad je zajednica, zahvaljuju}i brzomu industrijskom, tehnolo{kom i prometnom napretku me|unarodni kontakti u raznim dru{tvenim domenama postaju sve intenzivniji i nipo{to vi{e nisu ograni~eni samo na elitne slojeve dru{tva. U isto vrijeme dolazi i do konstituiranja modernih nacija i nacionalnih dràva, a budu}i da nacionalni jezici postaju primarnim markerima identiteta, jezi~ni problem u me|unarodnoj komunikaciji postaje sve izràeniji. Nije bilo mogu}e posti}i nadnacionalni konsenzus kojim bi se neki od nacionalnih jezika proglasio jezikom me|unarodne komunikacije. U takvome se kontekstu pojavljuje sve vi{e pojedinaca koji javnosti predstavljaju svoje izumljene jezike {to su trebali poslùiti kao nacionalno neutralna sredstva me|unarodne komunikacije. Iako je op}a javnost uglavnom blagonaklono gledala na takve jezi~ne izume, filolozi su ih ili ignorirali ili ismijavali. U ono se doba naime jezikoslovlje jo{ uvijek legitimiralo po uzoru na prirodne znanosti.

Znakovito je stoga {to se Tomo Mareti} kao jedan od rijetkih profesionalnih filologa svojega doba ozbiljno osvrnuo na fenomen pojave planskih jezika. Njegov pristup temi Pi{korec i suradnica mu ocijenjuju argumentiranim i neostra{}enim, a Mareti}eva rasprava, svojevrsni amalgam jezi~no-filozofskih i sociolingvisti~kih razmatranja te poredbene analize devet planskih jezika onoga doba, odi{e pozitivnim odnosom spram jezi~noga izumiteljstva.

U Uvodu su prikazani biobibliografski podatci koji ocrtavaju profesionalni put Tome Mareti}a kao filologa, gramati~ara, urednika i plodna prevoditelja s mnogih jezika. Detaljnije je prikazano Mareti}evo djelovanje u kontekstu tzv. vukovaca te hrvatske jezi~ne politike i standardizacije u 19. stolje}u. Njegovo je naslje|e, jer je zasigurno rije~ o - uz Vatroslava Jagi}a - najve}emu hrvatskom jezikoslovcu toga vremena, nadìvjelo epohu u kojoj je djelovao, pa i u 21. stolje}u nailazi na uvijek novu kriti~ku recepciju. Stavovi o Mareti}evu radu u knjizi su prikazani pomo}u citata suvremenih hrvatskih jezikoslovaca. Iako neki razloga za kritiku nalaze u samoj jezi~nopoliti~koj koncepciji te ~injenici da je Mareti} kao vukovac aktivno zapostavljao hrvatsku knjìevnojezi~nu tradiciju u korist »narodna jezika«, te{ko }e se na}i ozbiljan stru~njak koji }e mo}i prigovoriti Mareti}evoj filolo{koj akribiji i preciznosti.

U poglavlju Mareti}ev opus ukratko su prikazani rezultati njegova filolo{koga rada. On obuhva}a mnogo {ire podru~je od gramatike. Protèe se i na prevoditeljski rad, akcentologiju, metriku, prou~avanje povijesti jezika i jezikoslovlja, leksikologiju i leksikografiju, onomastiku. Autori isti~u kako se mòe nazrijeti i me|usobna uvjetovanost raznih smjerova Mareti}eve istràiva~ke znatìelje. Primjerice, mòe se utvrditi da su ga prijevodi tjerali da pronalazi metri~ka rje{enja, {to ga je opet nukalo da se bavi akcentologijom itd.

Poglavlje Mareti} privatno i javno nadopunjuje istràiva~kobiografsku perspektivu iz prethodnoga poglavlja - jezi~nobiografskom. Mareti} se prikazuje kao osoba koja je u razli~itim ìvotnim fazama bila pod razli~itim jezi~nim utjecajima. Viroviti~ka {tokav{tina, klasi~ni jezici s kojima je bio u doticaju za vrijeme srednjo{kolskoga obrazovanja, zatim francuski. Na studiju slavistike tomu se pridodaju crkvenoslavenski, litavski i sanskrt. U stanju je ~itati i ra- zumjeti znanstvenu literaturu na njema~kome, engleskome i francuskome. Ovo poglavlje detaljnije prikazuje i njegovu profesorsku djelatnost, odnos spram studenata, kao i javno i politi~ko djelovanje. Prikazuje se i osobna pozadina Mareti}eve filolo{ke metodologije.

U poglavlju Mareti}eve Misli o umjetnom svjetskom jeziku (1892.) dana je detaljna analiza i pozadina nastanka teksta (koji je u knjizi tiskan integralno, na str. 87-114). Analiza diskursa koju nam nude autori razotkriva izme|u ostaloga autora od 37 godina, dakle na po~etku svojega istràiva~koga puta, ali i autora ~ija upu}enost i radoznalost nisu ograni~ene slùbenom, ili barem srednjostruja{kom, filologijom. Svjestan je da temu o kojoj govori filologija odbacuje, pa u skladu s tim na svoj na~in opravdava svoje izlaganje pred uglednim skupom stru~njaka. Iz dana{nje perspektive zanimljivu analogiju planskim jezicima pronalazi u »mje{ovitim« odnosno »dogovornim« jezicima. Mareti} navodi kreole, pidìne te niz tajnih jezika poput gegava~koga kao argumente za tezu da tzv. »umjetni« jezici nisu izmi{ljotina novoga doba, nego je oduvijek postojala potreba ili da se koja skupina ljudi svojim jezikom izolira, ili pak da se umjetno stvori idiom koji bi premostio jaz izme|u dviju jezi~nih zajednica. Projektima planskih jezika pridaje jo{ i vi{e ozbiljnosti spominju}i nesavr{enosti »prirodnih« jezika. Dokazom nesavr{enosti smatra, osim primjerice polisemije i sinonimije, i ~injenicu da ne postoji jezik koji bi imao lekseme za svaki fenomen izvanjezi~ne stvarnosti. Tako se implicira teza da se nesavr{enosti ljudskom intervencijom mogu nadi}i, pa se Mareti} u nastavku osvr}e na pòeljna svojstva »umjetnoga« jezika. Pritom zahva}a {irok dijapazon jezi~nih kategorija. Glasovi prema Mareti}u trebaju biti odabrani tako da ih govornici lako mogu izgovoriti. Deziderat su pravila bez izuzetaka. Polaze}i od teze o arbitrarnosti jezi~noga znaka, isti~e kako bi najbolje bilo da se leksik takva umjetnoga jezika preuzima iz postoje}ih jezika. A kojih, o tome valja odlu~iti kada se odredi koji narodi bi se trebali slùiti umjetnim jezikom. Znakovito je da za podlogu globalno nadnacionalnoga sredstva komunikacije predlàe latinski, jer potonji kao mrtvi jezik nije optere}en u nacionalno-identitetnom smislu.

Upravo nao~igled ~injenice da su europske nacije u velikoj mjeri usmjerene na promicanje vlastita jezika, i zato {to je nezamislivo da jedna od njih postane toliko dominantna da preuzme ulogu nadnacionalnoga jezika, Mareti} iskazuje izuzetno pozitivan stav spram ideje jezi~noga izumiteljstva. Primjenu »umjetnoga« jezika vidi prije svega na podru~ju politike (napose diplomacije) te znanosti. Za knjìevnost ne vidi osobite koristi jer se priklanja tezi da je knjìevni rad neraskidivo povezan s nacionalnim jezikom. U diskursu Mareti}eva teksta jasno je iskazano asimetri~no fundirano, gotovo {ovinisti~ko europocentri~no prosu|ivanje vrijednosti postoje}ih jezika svijeta odnosno kvalitete pojedinih njihovih obiljèja. Tako primjerice smatra notornim da je starogr~ki kao flektivni jezik u svemu savr{eniji jezik od kineskoga, a »primitivni« narodi s planskim jezikom ne bi znali {to zapo~eti. Valja napomenuti da takav stav nije neobi~an za devetnaestostoljetno vi|enje globalne jezi~ne stvarnosti. Poznato je naime da je i Wilhelm von Humboldt u svoju tipologiju ugradio i vi|enje kako su primjerice izolativni jezici na najnìem stupnju razvoja, dok flektivni predstavljaju vrhunac jezi~noga razvoja (Über die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaus und seinen Einfluss auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechts, 1836).

Na temelju iskazanih stavova, Mareti} kre}e u procjenu devet suvremenih projekata planskih jezika. Glede projekta Le nov Latin Talijana Daniela Rose iskazao je u potpunosti pozitivno mi{ljenje, dok ostalih osam opisuje dobrim dijelom kako bi dokazao koliko zaostaju za Le nov Latinom. Ostali su projekti: volapük, pasilingua, spelin, weltsprache, lengua católica, lingua, kosmos i esperanto.

U poglavlju Zaklju~ne misli Pi{korec i Jankovi} podcrtavaju nekoliko vànih elemenata Mareti}eve diskusije. Kao prvo, iako Mareti} dopu{ta mogu}nost da se posredstvom nadnacionalnoga umjetnog jezika u budu}nosti ostvari globalno jezi~no zajedni{tvo, ono se nije ostvarilo. Ostvarilo se posredstvom nacionalnoga jezika, i to engleskoga, {to Mareti} i njegovi suvremenici nisu mogli pretpostaviti.

Drugo, iako se Mareti} jasno deklarira kao zagovornik umjetnoga nadnacionalnog jezika, on isti~e i kako se ne namjerava oku{ati u sli~nome pothvatu. Me|utim, u toj jednoj re~enici sadràna je i sitna, kako je vide autori ove monografije, nedosljednost. Naime, Mareti} se ipak oku{ao u jezi~nome planiranju, i to rade}i na kodifikaciji tzv. hrvatskoga ili srpskoga. Taj jezik nije bio namijenjen {iroj me|unarodnoj javnosti, ali se o~ekivalo da ga prihvati nekoliko naroda - Hrvati, Srbi, Slovenci, Bugari.

Tre}e, pri svojemu se radu vodio smjernicama koje je definirao i u tekstu Misli o umjetnom svjetskom jeziku. Mora biti nacionalno neutralan, pa je osnova {tokavska. Promi{ljaju}i o na~elima umjetnih svjetskih jezika, Mareti} upozorava na opasnost proizvoljnosti pri odabiru leksi~koga blaga, pa trài da se umjetni jezik ne crpi ni iz jednoga odre|enog etni~kog jezika, nego iz latinskoga. Sli~an postupak provodio je tràe}i da se leksik hrvatskoga ili srpskoga crpi ne iz cjelokupnih jezi~nih dijasistema dvaju jezika, nego iz relativno zaokrùenoga sustava, novo{tokavskoga ijekavskog.

Cetvrto, filolo{ka izvrsnost nije jamstvo da }e koji planski jezik zàivjeti, pa to nije mogla biti ni u slu~aju Mareti}eva planskoga dvonarodnog jezika. Iako je imao institucije iza sebe, u Austro-Ugarskoj te u prvoj i u drugoj Jugoslaviji hrvatski kulturni identitet i knjìevna tradicija koja se nije mogla dokinuti ipak su uvijek iznova pokazivali kako je rije~ o dvama jezicima, dvjema zasebnim tradicijama.

Autori ove monografije kao vànu silnicu koja je odredila Mareti}evo jezi~nopoliti~ko djelovanje vide inicijativu koju neki povjesni~ari jezika nazivaju Be~kim projektom. Rije~ je o namjeri da se Hrvate odmakne od autonoma{kih tènji, Srbe pak od ruskoga utjecaja, a da se oba naroda navede da dokinu svaki sa svojom knjìevnom tradicijom. Naime, politi~ke su ambicije obaju naroda bile prijetnja stabilnosti Monarhije.

U tome se kontekstu iznosi prili~no odvàna spekulacija: budu}i da je projekt dvonarodnoga jezika izazvao negativne reakcije u obama narodima, pa na neki na~in i prouzro~io ja~anje antagonizma izme|u njih, mogu}e je da je projekt dobrodo{ao kao neutralizacija pritiska spram Be~a stvaranjem lokalnoga àri{ta sukoba. Posljedice manipulacija i kontroverzi bez sumnje se osje}aju i danas, a pogledi srpskih i hrvatskih jezikoslovaca na priblìavanja i razmicanja dvaju jezika i danas su daleko od suglasja.

Ako tezu o postojanju tzv. etni~kih i tzv. planskih jezika primijenimo na diskusiju o postojanju ili nepostojanju hrvatskoga, srpskoga, hrvatskoga ili srpskoga ili kojega drugog jezika, tada stvari mogu postati jasnije, tada se mòda mòe postaviti ideolo{ki neutralan temelj za daljnje rasprave. ^ini se naime da je ta stoljetna diskusija ~esto prelazila u iracionalne sfere upravo zato {to se nije razlikovalo izme|u promi{ljanja o ne~emu {to je organsko, prirodno, i o ne~emu {to je plansko, umjetno, stvoreno s posebnom svrhom. Autori knjige nazivaju Mareti}evo djelovanje na promicanju »hrvatskoga ili srpskoga knjìevnog jezika« kao standardnoga jezika za jùne Slavene u nekada{njoj Austro-Ugarskoj - jezi~nim planiranjem. Pokazali su da njegove misli o me|unarodnim planskim jezicima itekako korespondiraju s njegovim promi{ljanjem o planiranju regionalnoga me|unarodnog jezika kojemu je posvetio svoj profesionalni vijek. Zna~aj je ove male, ali vrijedne knjige u tome {to spa{ava od zaborava (uvjetovanoga bilo »malim jezikom«, bilo »marginalnom temom«) tekst koji je dugo bio smatran marginalnim djelom velikoga hrvatskog filologa, ali jo{ vi{e u tome {to njegovim posredstvom poziva na preispitivanje stavova, i o filologu, i o njegovu jezi~nome projektu.

Kristian Novak